Povijest broda
Štorija o "Sardini"
Brodovi su isti ka i ljudi, za suzu daju suze dvi, za tobom umiru..., ispjevao je u stihovima pjesme "Leute moj" legendarni Toma Bebić, nekonvencionalni, svestrani splitski umjetnik čije se skladbe često nađu i na repertoaru našeg domaćina, rapskoga kapetana Hrvoja Vrtodušića, kada nakon pristajanja svojom „Sardinom“ u nekoj od uvala ucrtanih u rute izletničkih plovidbi oko Raba, kormilo zamijeni gitarom pa onako s puno mota pjesmom počne animirati turiste.
Štorija o „Sardini“ koju vam donosimo zapravo je do današnjih dana dovedena nit s onog istog tkanja tradicijske i zavičajne brodogradnje koju su nam kroz stoljeća u nasljeđe ostavljali naši vješti graditelji, majstori, kalafati, a čemu još uvijek svjedoče stare gajete i leuti s provama staroga kova usidreni po portićima gradova i gradića hrvatskog uzmorja.
Jadransko more bilo je jedno od važnijih sjecišta trgovačkih puteva još u pretpovijesno doba u tada iznimnom važnom sredozemnom plovidbenom bazenu. Kroz stoljeća osvajali su ga Rimljani, Grci i Mleci, pa su tadašnji brodograditelji s ovog „našeg“ dijela Jadrana, u svoja znanja asimilirali brojne utjecaje "strane" tradicijske brodogradnje, te su za vlastite potrebe; ribolov, prijevoz ljudi, tereta i stoke, kasnije iznjedrili svoj prepoznatljivi stil gradnje drvenih brodica.
Nažalost ovdje kod nas svjedoci smo izumiranja tih istih tradicijskih brodova iz nasljedovane graditeljske baštine, dok se istovremeno, u ostalim europskim pomorskih državama takvi brodovi tretiraju kao kulturni proizvod i baština vrijedna čuvanja, pa tamo ne manjkaju ni subvencije za njihovo održavanje i gradnju, a ponovno se otvaraju i zanatske škole sa stipendijama za učenike i studente.
Ljudi koji te drvene brodove grade i brinu o njima, smatraju ih sličnima ljudskome biću, istesanim ljepotanima drvenih rebara s udahnutom dušom, no samo oni znaju koliko ljubavi, truda i novaca treba uložiti da bi takav brod nastavio svoj život.
"Sardina" je hrvatski drveni tradicijski brod „rođen“ 1951. godine u brodogradilištu ondašnje tvrtke "Spužvar" iz Šibenika, međutim nedavnim istraživanjem, u suradnji sa starijim lokalnim stanovnicima Šibenika, sin Hrvoje doznao je da je brod ipak izgrađen na otoku Krapnju gdje je tvrtka imala jedan manji škver, prilagođen uglavnom za manje brodove.
Prvo ime broda bilo je "Gacka" i brod je bio izgrađen za potrebe ondašnje Jadrolinije te je kao 16-metarski teretni brod održavao liniju iz Trogira za Drvenik Veli i Drvenik Mali. Brod je nakon pet godina otkupila tvornica Sardina iz Postire na otoku Braču, te mu je dodijeljeno ime „Sardina“ koje nosi i dan danas. Služio je tada za prijevoz ribe i konzervi u Split i okolna mjesta. Kasnije je brod promijenio više vlasnika, a neko vrijeme služio je za vađenje i prijevoz pijeska, bio je koća, brod za prijevoz ronioca, te na kraju putnički brod.
Godine 2016. kreće etapna, sedam godina duga, obnova kompletne konstrukcije broda od glavne palube, pramčane palube odosno "kaštela" do vanjske oplate - "mandira", kao i rebara - "korbe".